“Uspostaviti red u haosu”

Zašto nam je danas potreban “Laureat”?

Nedavno su me pitali kakav stav imam prema osnivanju “Laureata”, agencije koja se bavi menadžmentom i zastupanjem autora i glumaca. Pitanje je, u prvi mah, izrečeno prilično bojažljivo.

Po prirodi stvari koje se tiču famoznog sukoba interesa, naročito u mutnim tranzicionim vremenima, u kojima nije uvek pouzdano jasno ko se nalazi na kojoj strani i kakvi su sve interesi u “igri”, reklo bi se da upravnik pozorišta, s jedne, i agencija za zaštitu interesa autora i umetnika, s druge strane, treba da budu u sukobu.

Ja, međutim, ne mislim tako.

Tačno je da teatarske uprave teže da zadovolje konkretne interese (pre svega svoje i svojih osnivača), ali i da umetnici imaju vlastite motive i interese koji, takođe, treba da budu realizovani. Pa ipak, i jednima i drugima su zajednički interes – pozorište i predstave.

Ne verujem, naime, da bilo gde na svetu postoji teatar koji bi da napravi rđavu predstavu, ugrozi svoj status i loše posluje.

Čisto sumnjam, takođe, da igde u belom svetu postoji pozorišna uprava koja bi da sarađuje sa nezadovoljnim glumcima, operskim solistima, baletskim igračima, muzičarima, horistima, dramskim piscima, libretistima, rediteljima, koreografima, scenografima, kostimografima, kompozitorima…

Kada se jave, nesporazumi između uprava i umetnika su po pravilu posledica nejasnih, nesređenih i nedovoljno precizno definisanih odnosa. Katkad su, naročito u slučaju našeg teatarskog života, po sredi nesporazumi proistekli iz nedovoljno precizno sačinjenih ugovora, na brzinu načinjenih dogovora, a u poslednje vreme i naglog, neočekivanog smanjenja budžeta, pa i neplanirano iskrslih obaveza koji autore, teatarske umetnike i saradnike suočavaju sa dilemom: poštovati dogovor, odnosno ugovor s pozorištem, ili prihvatiti angažman na drugoj strani (film, televizija, reklame) koji će, osim honorara, doneti i širu afirmaciju.

Istovremeno, ni upravnikova pozicija nije lišena mučnih dilema: da li insistirati na poštovanju dogovora /ugovora, s jedne strane, pita se upravnik? Ili, s druge, umetniku dozvoliti da izvan pozorišta ostvari zaradu i u isti mah stekne veću popularnost (koja će mu, možda, omogućiti i nove angažmane)?

Mada ponuđeni primer može da deluje odveć pojednostavljeno, on uistinu reprezentuje tek neke od mnogih nedoumica i problema koji se javljaju na relaciji uprava pozorišta – autori. Ima ih, dakako, još, a suština, pretpostavljam, nije u nabrajanju problema već u njihovom rešavanju.

Ipak, jedan od najvećih je određen ambijentom u kojem se odvija naša aktuelna pozorišna tranzicija. Mi, naime, danas ne znamo šta se zapravo od nas očekuje. Sve intenzivniji i snažniji pritisci na ovdašnje teatre da uvećaju vlastitu zaradu prodajom ulaznica, s jedne strane, uvode nas u pozorišnu stvarnost definisanu pravilima karakterističnim za komercijalni pozorišni život, dok je, na drugoj strani, još itekako vitalna potreba mnogih ovdašnjih stvaralaca da se ozbiljno bave istinskom umetnošću, da se otmu pravilima tržišne teatarske utakmice.

Stvaranje umetnički relevantnih predstava nije znak da uprava odustaje od publike, baš kao što ni odlična prodaja ulaznica za neku predstavu ne ukazuje na to da ona nema umetničkih vrednosti.

Dodamo li svemu pomenutom još i apsolutni haos koji postoji (i svojim delovanjem aktivno doprinosi profiliranju fizionomije i karaktera naše kulturne i teatarske stvarnosti) u našoj aktuelnoj zakonskoj regulativi (baš kao i odgovarajućoj sudskoj praksi) dobijamo približno tačan, autentičan “portret” ovdašnjeg pozorišnog života. Dabome, ne treba da čudi što nas sa tog portreta posmatra lik – Frankenštajna.

Frankenštajn je lik iz proze Meri Šeli, i u tom kontekstu je, sa stanovišta povesti literature i književne umetnosti i teorije, pozitivna pojava. Ali, priznaćete, niko od nas ne bi voleo da se sretne s tim likom u životu!

Dakle, od “Laureata” ne očekujem da “našminka” Frankenštajna, već da njegovu fizionomiju (ali i u unutrašnju “prirodu”) napokon dovede u red – da ih usaglasi sa životom i praksom!

* * *

Podršku “Laureatu” ne dajem, međutim, samo kao upravnik pozorišta (što je, uostalom, privremeno stanje), nego i kao dugogodišnji teatarski kritičar i osoba koja je imala priliku da vidi kako teatar funkcioniše i izvan granica ove države.

Iskustvo, sticano tokom dvadeset pet godina pisanja kritike, ali i hroničarskog beleženja onoga što se zbiva na našim i inostranim teatarskim scenama, uverava me da je za relevantno funkcionisanje svakog pozorišnog života, osim postojanja sistema, neophodno i uvažavanje tradicije, kao i svest da će ono što stvaramo danas već sutra, možda, postojati deo tradicije.

Jer ako je (napokon) svima postalo jasno da Država više ne može da finansira kompletan pozorišni život Srbije, valjda će i Državi postati očigledno da ne sme apsolutno sve ovdašnje teatre da prepusti “nevidljivoj ruci tržišta”.

Neko u ovoj državi, naime, mora da pravi ozbiljne, umetnički relevantne projekte, predstave koje će pomerati granice, biti znak da pripadamo ozbiljnom pozorišnom svetu, ali i koje će, zahvaljujući piscima, glumcima, i ostalim autorima, biti naša ostavština za budućnost, reperne tačke koje će podupirati nacionalnu kulturu, e da bi ona uistinu postala deo svetske kulturne baštine, da bi bila naš makar i mali, osobeni, kolektivni, generacijski, doprinos monumentalnom mozaiku kulture čovečanstva.

I tako se opet vraćamo na početnu tezu: takve predstave i takav teatar moguće je stvarati jedino u uređenom sistemu u kojem će biti zaštićena prava autora koji uistinu žele (i mogu) da se bave teatarskom Umetnošću, da slobodno stvaraju, a da pri tom znaju kako o njihovom talentu, trudu i radu neko vodi računa, brine i na adekvatan način se stara da će i taj talenat, i taj trud, i taj rad biti zaštićeni.

I tako se opet vraćamo na početnu tezu: takve predstave i takav teatar moguće je stvarati jedino u uređenom sistemu u kojem će biti zaštićena prava autora koji uistinu žele (i mogu) da se bave teatarskom Umetnošću, da slobodno stvaraju, a da pri tom znaju kako o njihovom talentu, trudu i radu neko vodi računa, brine i na adekvatan način se stara da će i taj talenat, i taj trud, i taj rad biti zaštićeni.

Dok čekamo da budu uspostavljena nova pravila igre, nadajući se konačnoj izradi zakona o pozorištu, ne možemo i ne smemo biti pasivni. Valja, dakle, uspostavljati red u haosu.

Upravo u tom smislu podržavam osnivanje Agencije “Laureat”, kao mogući faktor koji će u pravnom smislu garantovati stvaranje standarda, eliminisati proizvoljnost i u načinu funkcionisanja pozorišnih administracija – i na planu samovolje i proizvoljnosti upravničkih odluka, ali i u sferi poštovanja obaveza koje autori na sebe preuzimaju potpisujući ugovore sa teatrima.

S poštovanjem,

Aleksandar Milosavljević
Pozorišni kritičar, u trenutku pisanja ovog teksta upravnik SNP-a
Član Borda Evropske teatarske konvencvije i
Predsedništva Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Srbije